Prevođenje s latinskog egzotičan je izazov

Neposredan je poticaj za ovaj razgovor nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca koju je za prepjev djela Pavla Rittera Vitezovića Plorantis Croatiae saecula duo u izdanju Matice hrvatske dobila istaknuta hrvatska povjesničarka i prevoditeljica s latinskog Zrinka Blažević, redovita profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Snimio MIRKO CVJETKO

Vaše zanimanje za svestranog Pavla Rittera Vitezovića traje gotovo četvrt stoljeća, no dugo ste se njime bavili ponajprije kao povjesničarka. Davno ste preveli njegovu Croatia rediviva. Odakle i otkada ideja da se prepjeva Plorantis Croatiae saecula duo?

Budući da se doista već više od dva desetljeća intenzivno bavim povijesnim istraživanjima Vitezovićeva opusa, priprema kritičkog izdanja i prepjeva Uplakane Hrvatske bio je logičan nastavak moga znanstvenoga rada. Naime, privukla mi je pozornost činjenica da je, osim za objavljivanje programskog spisa Oživljena Hrvatska 1700. godine, Vitezović od Hrvatskoga sabora dobio i izdašnu novčanu potporu za tiskanje Uplakane Hrvatske. Stoga mi se nametnulo logično pitanje što su predstavnici hrvatske političke i kulturne elite vidjeli u tome djelu. Naznake odgovora pružile su mi posvetne pjesme objavljene na kraju drugoga latinskog izdanja toga spjeva iz 1703. čiji autori Vitezovića proglašavaju hrvatskim Vergilijem. Kako je Vergilije bio tvorac prvoga rimskog nacionalnog epa, očito je da je iz perspektive njezinih idealnih čitatelja Uplakana Hrvatska bila reprezentativno djelo namijenjeno obrazovanoj domaćoj i stranoj publici koja će znati prepoznati sofisticirane žanrovske, strukturne i sadržajne signale. Gledana pak iz perspektive suvremenih studija nacija i nacionalizama, Uplakana Hrvatska s pravom bi se mogla proglasiti poetskom artikulacijom nacionalnog identiteta i nacionalnog pamćenja. Riječ je, naime, o lirsko-epskom spjevu čiju epsku komponentu čini koherentna pripovijest o podrijetlu, povijesti i iznimnim kvalitetama nacionalne zajednice.

Lirska dimenzija spjeva gradi se na figuri prozopopeje – liku personificirane majke domovine koja u prvome licu u obliku tužaljke iznosi povijest svojih patnji tijekom dvaju stoljeća obilježenih osmanskim osvajanjima, čija je svrha pobuđivanje specifičnog tipa nacionalnih afekata. Budući da je Uplakana Hrvatska unekoliko sinteza Vitezovićeva historiografskoga i literarnoga rada, priprema njezina modernoga kritičkog izdanja bila je u konačnici sjajna prilika da i ja ujedinim svoje dvije struke, ali i pasije: povijesnu znanost i latinsku poeziju i prevodilaštvo.

Moglo bi se reći da Vitezović nije zaboravljen pisac. Posljednjih dvadesetak godina objavljeno mu je više djela, izašlo je nekoliko zbornika posvećenih njegovu životu i radu, kao i latinske poslanice, no ipak se može ustvrditi da latinska djela, ako nisu prevedena, ostaju bez recepcije. Pokazalo se to i u slučaju prijevoda Oživljene Hrvatske. Nakon što je on 1997. objavljen, nastalo je nekoliko studija koje upozoravaju na Vitezovića kao ideologa i upućuju na njegovo mjesto u povijesti hrvatske političke misli.

Doista, čini se da je Vjekoslav Klaić, koji je 1914. objavio dosad nenadmašenu monografiju o Vitezovićevu životu i djelovanju, bio posljednji povjesničar kojemu je jezik povijesnih izvora iz Vitezovićeva doba bio posve proničan. Danas se čak i klasični filolozi moraju specijalizirati kako bi barem djelomično uspjeli razumjeti svu slojevitost Vitezovićeve jezične i političke kulture. Vitezović je bio jedan od posljednjih polihistora, jednako vješt kao povjesničar i pjesnik, kao i publicist, tiskar, heraldičar, pa čak i astrolog. Osim toga, bio je i važan kulturni posrednik koji je u domaću kulturu transponirao filozofske, političke i ideološke koncepte te književno-umjetničke forme karakteristične za srednjoeuropski barok. Kad je o Vitezovićevu književnom opusu riječ, uvijek valja imati na umu njegov bilingvalni karakter, što je imalo važne posljedice kako za sadržajno-tematske, tako i pragmatične funkcije i namjene pojedinih njegovih djela. Primjerice, svoju je povijesnu Kroniku aliti spomen vsega svijeta vikov Vitezović napisao i tiskao 1696. na vernakularu namijenivši je širim slojevima. No kad je istome sadržaju dao elitnu jezičnu i poetsku formu, kreirao je reprezentativni nacionalni ep – Dva stoljeća uplakane Hrvatske.

To nas upućuje na činjenicu da je latinski jezik, premda je njime do polovice 19. stoljeća napisano mnogo više nego na hrvatskom jeziku, za nas danas višestruko mrtav jezik. Čitatelji koji mogu čitati latinsku dionicu hrvatske književnosti u izvorniku doista su malobrojni.

Budući da je većina djela hrvatske elitne književne i znanstvene produkcije do duboko u 19. stoljeće bila pisana latinskim jezikom, uopće ne treba naglašavati koliko je prevođenje s latinskoga važno za poznavanje i razumijevanje kulturnog nasljeđa jer znanje latinskoga jezika danas više ne pripada u samorazumljive i uobičajene intelektualne vještine. Osim toga, latinski jezik je do prije dvjestotinjak godina bio lingua communis europske književne i kulturne produkcije i dominantni medij kulturnih transfera i to kako horizontalno, među europskim književnim regijama, tako i vertikalno, od kanonske antičke baštine preko srednjovjekovnog kršćanskog i humanističkog do baroknog i prosvjetiteljskog kulturnog nasljeđa. Stoga se slažem da bez kvalitetnih prijevoda danas ne može biti ni kvalitetnih književnih, znanstvenih ni povijesnih istraživanja.

Prevođenje stihova iziskuje veći napor od prevođenja proze, zar ne? Što znači prevoditi stihove s latinskoga? Konkretnije, Uplakana Hrvatska ispjevana je u heksametrima. Kako se taj stih prepjevava na hrvatski? Koje poteškoće stoje pred prevoditeljima?

Nisam sigurna da mogu dati jednoznačan odgovor na pitanje je li prevođenje stihova zahtjevnije od prevođenja proze. Meni osobno mnogo veći estetski užitak i intelektualni izazov predstavlja prevođenje poezije pa mi se čini da utoliko iziskuje i manji napor. Dakako, to je u prvome redu stvar talenta i afiniteta svakoga pojedinog prevoditelja. Da, moglo bi se reći da su metrički prepjevi latinske poezije danas rijetki za razliku od vremena prije pedesetak, šezdesetak godina, kada su latinsku poeziju prepjevavali ugledni pjesnici sa zavidnom klasičnofilološkom naobrazbom poput Nikole Šopa. Riječ je, naime, o vrlo zahtjevnu prevodilačkom postupku koji iziskuje ne samo iznimna jezična znanja i prevodilačke vještine nego i, neskromno ću kazati, stanoviti književni talent. Ipak, smatram da je, kada god je moguće, nužno posegnuti za takvim tipom prevođenja jer prijevodi pjesničkih djela recepcijski ne komuniciraju samo na sadržajnoj i tematskoj razini, već i na planu svoje metričke strukture odnosno poetske forme. Ono što općenito nastojim sustavno provoditi u svojim prijevodima, kako onim proznim, tako i metričkim, jest korištenje suvremenoga hrvatskog standarda uz izbjegavanje arhaizama i stilski obilježenih riječi. S druge strane, u prijevodima latinske poezije uvijek poštujem izvornu versifikacijsku shemu, što znači da latinski kvantitativni metar preoblikujem u hrvatski kvalitativni stih. Tako se, osim semantičke, čuva i ritmička, eufonijska dimenzija izvornika što, vjerujem, ima i vrlo efektne recepcijske učinke. Što se prevođenja heksametara tiče, to i nije toliko zahtjevno jer je u pitanju metar koji je po svojoj akcenatskoj strukturi, u kojoj se smjenjuju daktili i spondeji, najviše nalik na prozu pa se stoga poglavito koristio u epskim žanrovima, za artikulaciju „narativnijih“ sadržaja.

Imali ste redaktora…

Da, imala sam veliku sreću i povlasticu što se zahtjevnog redaktorskog posla na pripremi kritičkog izdanja Uplakane Hrvatske prihvatio Bojan Marotti. Osim što je jedan od naših najboljih filozofa i jezikoslovaca, kolega Marotti vrstan je stručnjak za hrvatsku akcentologiju i antičku versifikaciju. Ono što ga je dodatno kvalificiralo za taj posao jest činjenica da je zasigurno i naš najveći živući poznavatelj Vitezovićeva latinskog idioma jer je više od petnaest godina radio na pripremi kritičkog izdanja Vitezovićeva latinsko-hrvatskoga rječnika Lexicon Latino-Illyricum, koji je u tri sveska objavila nakladnička kuća ArTresor. Dapače, mogu kazati da je kolega Marotti bio i više od redaktora. On je u pravome smislu bio sukreatorom, pa čak i suautorom kritičkoga izdanja Vitezovićeve Uplakane Hrvatske. Stoga mu se i ovom prilikom želim od srca zahvaliti jer sam od njega mnogo naučila i još učim.

Može li Uplakana Hrvatska biti zanimljiva današnjem čitatelju? Korespondira li ona po čemu s našim vremenom?

Svatko tko je držao u rukama školske udžbenike iz povijesti odmah će prepoznati glavne konture povijesnog narativa koji je konstruiran u Uplakanoj Hrvatskoj. S jedne strane to je, nažalost, još prisutan viktimistički i antitetički model reprezentacije povijesnih zbivanja, koji je u Vitezovićevu spjevu odražavao dominantnu poetiku baroknoga doba i ciljao k političkoj i vojnoj mobilizaciji nacionalnoga kolektiva u situaciji još prisutne osmanske opasnosti, a danas je to anakroni relikt stereotipne hrvatske autopredodžbe. Drugi aspekt po kojemu bi se Vitezovićeva „uplakana Hrvatska“ mogla učiniti korespondentnom današnjem vremenu odnosi se svakako na moralističku kritiku artikuliranu u jeziku tada iznimno popularne neostoicističke filozofije. Doista, teško se oteti dojmu da Vitezović prikazuje našu svakodnevicu u stihovima: „Briga za opće dobro nadasve je rijetka i svađe, / bozima mrske, posvuda bujaju, kao i divlja / žudnja za pravdom i krivdom. Braća se ne ljube više, / jedva je moguće naći druga u koga se uzdaš. / Više nisu na cijeni rod, a ni krepost jer časti, / bogati zgrću ne birajuć način da steknu bogatstvo. / Nagrada nema za zasluge, kazni za zločine nema, / nabolje nikako neće promijenit se navade naše.“

Nedavno ste u časopisu Dubrovnik objavili prepjeve humanističkih pjesnika Didaka Pira i Ilije Crijevića. Sada pripremate knjižicu Crijevićevih pjesama Flaviji i dvojezično izdanje njegova spjeva o Dubrovniku. Odakle Crijević i zašto?

Najvažniji motiv za upuštanje u taj umnogome megalomanski projekt prevođenja pjesničke zbirke Ilije Crijevića, koju je na temelju latinskog autografa još 2004. kritički priredio i objavio profesor Darko Novaković, bio je pokušaj da skrenem pozornost hrvatske javnosti na našeg europski poznatog humanističkog pjesnika. Naime, Crijević je bio prvi hrvatski pjesnik koji je, još davne 1484, dobio prestižni pridjevak poeta laureatus, humanistički ekvivalent današnjoj Nobelovoj nagradi za književnost. Tu su nagradu svake godine članovi Rimske akademije Junija Pomponija Leta dodjeljivali najboljim pjesnicima. I doista, prevođenje toga golemog korpusa od gotovo 9000 stihova raspoređenih u sedam knjiga dokazalo je da se po svojoj tematskoj, žanrovskoj i versifikacijskoj raznovrsnosti, ali i estetskim kvalitetama, Crijevićev poetski opus s pravom svrstava među najvažnija ostvarenja ne samo hrvatskoga humanizma nego i latinističke književnosti uopće.

Što vas nuka, ili tjera, na prevođenje?

Prevođenje s latinskoga vrlo je izazovan, da ne kažem uvelike egzotičan posao, zbog činjenice da je riječ o klasičnom jeziku koji danas više nije sastavni dio opće kulture, kao što je bio u doba kada su stvarali naši latinisti. Osim toga, ranonovovjekovni latinski jezik nije standardiziran, što pred prevoditelja postavlja vrlo velike zahtjeve jer svaki latinski tekst ima svoj specifični jezični idiom koji prevoditelj mora pokušati što je moguće vjernije, i semantički, ali i stilistički, transponirati u prijevodu. Osim što mi je sve to neodoljiv intelektualni izazov, prevođenje latinske poezije možda je i svojevrsna kreativna vježba za moj primarni, povjesničarski poziv. Koliko god to heretičkih zvučalo, ja duboko vjerujem da dobar povjesničar ne može biti osoba bez stvaralačke imaginacije i duboka poštovanja za značenjsku neuhvatljivost – i prošlosti i poezije.